Tako filujem listove kupusa i baš razmišljam kako da objasnim to kako su političari potpuno izgubili osjećaj za stvarnost, empatiju pa čak i za vlastite glasače ako im upute kritiku.
Dakle, sarma je čista statistika. „Hiperprivilegirana“ kasta jede meso, i ne treba im ništa dati, mi ostali jedemo kupus, nama tek ne treba ništa dati, a nismo ni navikli da nam daju, i u prosjeku smo sarma. Sarma na naš način.
Naravno političari jedu u restoranu institucija u kojima rade, e tu već ne možemo primijeniti iste standarde ove „bh. sarma“ statistike, ali ni oni se, naravno, ne mogu porediti s nama. Taj njihov rad odnosno nerad je zapravo neuporediv sa bilo čijim radom u svijetu. E to je taj „momentum prevažni“ kad političari misle da ni ova bezobrazno visoka plata, povećana kako u „sda-df“ tako i „trojka“ mandatu nije dovoljna za njihov rad i trud, a sve u interesu države i njenih građana.
Mi smo, ovi koji jedemo kupus, naravno nezadovoljni i razmaženi jer uvijek može gore naime „još nismo pred zgradom predsjedništva u šatorima“ pa evo i ova minimalna plata radnika može biti čak 23 marke manja od Vojinove, a to je bilo prošle godine.
Ili politički rečeno, političari su pričom već u Evropskoj uniji, mi stojimo u redovima pred ambasadama, a u prosjeku smo pred široko otvorenim vratima (zemalja) Evropske unije.
I ja evo već sada učim svoju djecu da prave sarmu jer su nam političari, ne tako davno, poručili da „odgajamo parazite – muškarce koji ne mogu sami sebi pripremiti ručak“. Posebno zato što sam svjesna da oni neće sigurno biti u prilici nosati moje tašne po Kataru pa da im se i taj veliki grijeh oprosti.
U prosjelu, ima nas još na mapi. A ni to nije sigurno.
