Povodom Svjetskog dana poezije govorimo o poeziji, ali i politici.
Mnogi od nas poeziju vežu za mukotrpne časove maternjeg jezika na kojem smo razlagali par stihova na dijelove koje smo manje ili više razumjeli. Neke od nas je ta iscrpljujuća analiza približila poeziji, a mnoge udaljila. Prosto nismo svi isti. Neki vole pročitati dobar tekst bez pretjeranog analiziranja šta je pjesnik htio reći, šta ga je motiviralo, kakva su pjesnička osjećanja i slike, a pogotovo da ne broji stihove, prati rime i slično.
Kad je u pitanju poezija, meni je zapravo zanimljivo to što ona, iako ima svrhu da ujedinjuje kao i svaka druga umjetnost, zapravo nas dijeli.
Dijeli nas na one koji volimo pričati o svojim osjećanjima, kojima nije teško iznijeti svoje mišljenje ili osjećanja pred drugima, priznati ta osjećanja i prenijeti na papir.
Dijeli nas i na one kojima je upravo to dosadno, neiskreno, pretjerano, nerealno i patetično.
Iako su brojni pjesnici pisali o svemu onome što čovjeka usrećuje ili tišti, uspjesima i padovima, na osnovu kojih smo učili o historiji, poeziju manje više mnogi vežu za ljubav. U tome se prepoznaju mnogi od nas. To prepoznavanje vlastitog iskustva ili svojih osjećanja u nečijim stihovima je jedan od važnijih kriterija na osnovu čega se opredjeljujemo za ovog ili onog pjesnika i ove ili one stihove.
Da li je onda poezija samo za sanjare, romantične duše, emotivce, one koji su iskreni, slabiće ili za one koji su naprosto drugačiji?
Ako jeste, može li neko ko nije iskren, koji ne osjeća ili koji ne razumije drugog pisati poeziju?
Da li neko ko živi najiskrenije emocije i piše o njima može ući u beskrupulozni svijet politike i baviti se istom?
Može li neko ko živi za ideale i jednakost u društvu se može snaći uopće u politici gdje se svi principi temelje na vlasti i moći?
Politička psihologija prepoznaje šest osnovnih tipova ličnosti koje se obično nalaze u svijetu javnih poslova. Narcisoidne ličnosti. Većina političara ima bar neki oblik narcisoidnosti. Na kraju krajeva, morate imati prilično napuhanu sliku o sebi da vjerujete da zaslužujete moć nad životima drugih. Znaci narcisoidne ličnosti su traženje pažnje, grandioznost koja se kreće ka egzibicionizmu i tendencija da se pronađe žrtveni jarac kada stvari krenu po zlu. Narcisoidne ličnosti su izuzetno ubjedljivi lažovi i zahtjevaju lojalnost od drugih koju rijetko daju zauzvrat. Opsesivno-kompulsivne ličnosti. Ove ličnosti podstiču potrebu za preciznošću. Njihovo promišljeno donošenje odluka i ljubav prema složenosti čine ih izuzetno dobrim u kreiranju politike, ali užasnim u vođstvu – posebno u krizi kada moraju donijeti brze odluke na osnovu ograničenih i često dvosmislenih informacija. Pored toga, opsesivno-kompulsivni političari obično odugovlače kako bi izbjegli neprijatne komentare prouzrokovane svojim djelovanjem. Makijavelisti. Makijavelske ličnosti su vrhunski manipulatori. Oni ulaze u sobu i odmah počinju procjenjivati ljude na osnovu njihovih interesa i koriste njihove slabosti za ličnu i političku korist. Makijavelisti se više fokusiraju na igru nego na ishod. Ovi hladni i proračunati tipovi uglavnom nisu opterećeni etičkim problemima. Njihov moto glasi: Pobjeda je sve, o ostalim aspektima možemo pregovarati. Autoritarne ličnosti. Ne bi ih trebali miješali sa autoritarnim društvenim sistemima ili autoritarnim uvjerenjima. Autoritarne ličnosti su tipično hijerarhijski ustrojene. Ove osobe su poltronski orijentisane prema nadređenima, konkurentni su prema sebi ravnima i nadmeni prema potčinjenima. Vrednuju žilavost, vjeruju da djeluju ispravno i imaju prezir za sažaljenje. Oni takođe imaju tendenciju da budu konzervativni, seksualno izvještačeni, orijentisani prema vlasti i puni predrasuda – projektuju sopstvene mane i nesigurnosti u grupe sa niskim statusom. Paranoične ličnosti. Tajanstvene i sumnjičave, paranoične ličnosti percipiraju skrivena značenja u običnim stvarima i odbacuju dokaze koji bi pobili njihove zavjereničke intuicije. Oni izražavaju sumnje u lojalnost čak i bliskih saradnika, a ponekad i decenijama ostaju kivni na nekoga. Njihove paranoične fantazije služe važnoj psihološkoj funkciji: inflaciji ega. Sebe smatraju važnim osobama. Paranoična ličnost je zapravo kompenzacija za duboki osjećaj inferiornosti, često pomješan sa ljutnjom i nezadovoljstvom. Totalitarne ličnosti. Totalitarne ličnosti su izuzetno rijetke u demokratiji jer zahtijevaju apsolutnu poslušnost od strane podređenih. Vjeruju u vlastitu nepogrješivost i koriste kombinaciju strahopoštovanja, terora i lakovjernosti svojih pristalica. Osnovno obilježje totalitarnog karaktera je kult ličnosti, odbacivanje činjenica koje su u suprotnosti sa ciljevima i fanatizam.
Političari naravno nisu savršen spoj ovih osobina, niti se osobine manifestuju kod svih u istoj mjeri i na isti način niti svi političari pripadaju samo jednoj grupi. Ali ono što ih veže jeste to što vremenom gube osjećaj za drugog, vezu sa realnošću, postaju ovisnici o moći, a osjećanja sve više potiskuju i ne dozvoljavaju da emocije upravljaju njima.
I da li su oni kao takvi sposobni čitati ili pisati o idealima i istinskim osjećanjima?
Naravno da nisu.
I da li su kao takvi sposobni se boriti u interesu onih od kojih se udaljavaju i čije potrebe i osjećanja zanemaruju i iskorištavaju?
Naravno da nisu.
S druge strane, da li ima mjesta u politici za iskrene emocije i namjere?
Teško.
Kao takvi, nećete imati podršku političara, gore opisanih, ismijavat će vas, ismijavati će vašu naivnost i svaki vaš pokušaj da uradite nešto drugačije. Reći će vam da sve što predlažete u interesu naroda da je bespotrebno, nerealno i odmah na početku će vam dati do znanja da vas neće podržati. Da ne maštate. Da se ne trošite. Jer oni najbolje znaju šta je narodu potrebno. A to niste vi. Nego samo i isključivo oni. Imate primjere pjesnika koji su ušli u političke vode, a bolje da nisu. Političarima naprosto, svidjelo nam se to ili ne, takvi služe samo za promociju i pridobijanje glasova. Uostalom ponašaju se kao i prema glasačima – bez emocija. A opet oni pjesnici koji su kroz svoje pjesme izražavali nezadovoljstvo o političarima i društvenom sistemu u kojem su živjeli nerijetko su završavali tragično. Za pjesnike je, po mom ličnom mišljenju, bolje da su društveno angažovani, ali ne u politici. Korisniji su. Mogu puno doprinijeti u razvoju kulturnog i društvenog života. Mogu namenuti političke teme o kojima se malo ili nikako ne govori. Mogu biti pokretači društvenih promjena. Mogu motivisati na pokrete, promjene i reakcije cjelokupmog društva. Mogu biti ohrabrenje drugima u borbi za prava i slobode. Mogu biti način da učvrstimo vlastiti identitet, ma o kom identitetu se radilo.
Ali vratimo se poeziji. Želim vam preporučiti dvanaest pjesnika koje morate pročitati što zbog njihove posebnosti što zbog njihovog političkog i društvenog angažmana:
- Mnoge stihove Mevlane Dželaluddina Rumija citiramo jer nadahnjuju, a možete ih pronaći u zbirci pjesama “Divan” ili “Knjizi ljubavi”.
- Svakako zavirite u djela Sylvie Plath i saznajte po kome je dobio ime tzv. Sylvia Plath efekt, nastao na temelju istraživanja koje je pokazalo da su književnici koji pišu poeziju skloniji depresiji i samoubistvu nego oni književnici koji objavljuju romane i dramska djela.
- Najznačajnija američka pjesnikinja 19. stoljeća Emily Dickinson. Za života je objavila tek samo sedam pjesama, ali nakon njene smrti su pronađene na hiljade njih. Inspiraciju za svoje pjesme pronalazila je u Shakespeareu, biblijskim tekstovima i klasičnoj mitologiji. Pisala je o granicama koje društvo nameće ženama i na jedan suptilan način prenosila njihovu borbu u jednom patrijarhalnom svijetu.
- Nemojte propustiti ni američkog esejistu, novinara i pjesnika Walta Whitmana, čiji se opus smješta u pravac transcendentalizma i epohu realizma, koji se naziva ocem slobodnog stiha iako ga nije on osmislio, a svoje je umijeće pokazao u najpoznatijoj zbirci “Vlati trave”.
- Za svoj rad Pablo Neruda je primio i Nobelovu nagradu za književnost 1971. godine, a zašto možete se uvjeriti u njegovim zbirkama poput “Španija u srcu” i “Sveopći spjev“. Izdvojila bih jedan od njegovih poznatih citata: Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan. Inače, kada je počeo pisati, pisao je o ljubavi, a kako je vrijeme odmicalo bavio se smislom života.
- Federico Lorca, najveći pjesnik španske književnosti. njegove su pjesme prepune melodioznosti, elemenata španskog folklora, metafora i simbola, a sve to možete naći u zbirkama “Knjiga pjesama”, “Pjesme”, “Ciganski romancero” i drugima.
- O Sergeju Aleksandroviču Jesenjinu ne treba puno govoriti, najveći ruski pjesnik svih vremena.
- Wisłava Szymborska, savremena poljska pjesnikinja koja je dugo bila članica Komunističke partije što se odrazilo i u njezinim pjesmama. Interesantno je da se na kraju primijeti i njeno razočarenje ovom ideologijom.
- Gwendolyn Brooks, književnica, profesorica književnosti i prva Afroamerikanka dobitnica Pulitzerove nagrade, društveno-politički angažovana, koja u svojim djelima govori o svim aktuelnim društvenim dešavanjima, rasnoj diskriminaciji, neravnopravnosti te svakodnevnim problemima s kojima se žene suočavaju pa se njena djela smatraju manifestom afroameričkog pokreta feminizma.
- Dankinja Inger Christensen je pisala jednako o ulozi jezika i o političkim i društvenim problemima. Smatrala je poeziju igrom u svijetu koji se opet poigrava nama.
Što se tiče poezije koja dolazi iz Danske, ona je danas tek u usponu. I ovdje bih izdvojila Davida Laebya i njegove stihove pod nazivom Želja:
Želio bih da te mogu vidjeti, onakvu kakva si bila.
Ne! želio bih da te mogu vidjeti
onakvu kakva želim da si bila.
Ne! samo bih želio da si bila
takva da te mogu vidjeti.
11. Ni slučajno nemojte propustiti Skendera Kulenovića.Taj njegov stil pisanja urezat će vam se u pamćenje odmah. Taj njegov opis majke i položaja žene u patrijarhalnom društvu u poemi “Na pravi put sam ti, majko, iziš'o” mene je oduševio.
12. I na kraju, Musa ćazim Ćatić. Pisati je počeo sa patriotskim temama, nastavio religijskim, a na kraju začinio ispovijedanjima ličnih zanosa nad ljepotom, ženom i poezijom. Musin sufijski život u poeziji donosi draž dvostrukosti čitanja: pravo značenje riječi ili rečenice i metaforičkog značenja, što nas i danas posebno intrigira.
Na ovaj način sam htjela doprinijeti Svjetskom danu poeziju kojeg treba iskoristiti za promociju čitanja i pisanja poezije. Poezija nije samo ljubav i strast. Ona može biti i korisna u društveno-političkom smislu. Može biti glas koji možda i „ne stigne do neba, ali ćemo znati da smo vrisnuli kako treba.“ Ja lično više volim pisati. Ovdje možete čuti pjesmu Potpuno sama koju sam posvetila majkama Srebrenice.
I za kraj recitovat ću pjesmu Čekaj me za koju kažu da je jedna od najljepših ljubavnih pjesama, na koju su me podsjetili nedavno.
Da li je najljepša jer smo se prepoznali u njoj ili je zaista takva, procijenite sami.
.