U znak podrške Inicijativi Nisam tražila koja je pokrenula lavinu ispovijesti na koje niko od nas ne može ostati ravnodušan, htjela sam s vama podijeliti priču o jednoj teškoj sudbini jedne sedamnaestogodišnjakinje, žrtve višestrukog silovanja tokom ratnih dešavanja u BiH, a koja svoj spas pronalazi u braku sa srpskim vojnikom u blizini granice sa Srbijom.
Njen spas je značio spas od drugih silovatelja, ali i novi život sa potpunim strancem, sa novim imenom, život u četiri zida, sa dvoje djece koje nije da nije voljela, ali koja su je i boljela. Preživjela je jedan pakao da bi se spasila od drugog pakla.
Prije rata, živjela je sasvim običnim životom na istoku BiH sa roditeljima, tri sestre i bratom. Sanjala je o studiju hortikulture i da će svoje roditelje učiniti ponosnim na sve što će postići u životu. Maštala je da će uvijek ostati razigrana i zaljubljena djevojčica u svoju kuću, avliju, da će dijeliti tajne sa svojim sestrama, skrivajući ih od brata koji ih je uvijek štitio. Od svega i svakoga.
Odjednom, njeno djetinjstvo je prekinuto. Njeni snovi su nestali. Njene oči, pune nade i ljubavi, više nisu ni sjale ni blistale.
Otrgli su je od najdražih, zatvorili u obližnjoj školi i naprosto – silovali. U istoj prostoriji gdje su bile i njene rodice koje nikad nisu pronašli. I oca su joj ubili. Zatukli maljem i zapalili. Njen život uništili. Dostojanstvo ukrali. Ponizili. Ojadili. Mrtvo tijelo u životu ostavili. Čistu dušu razrovili. Svaku želju za životom ubili. Život u pakao pretvorili..
Odjednom pojavio se on. Nije ga mogla zvati nikako drugačije osim ocem njene djece. Ali upravo je on, jedan od srpskih vojnika, spasio od jednog pakla i odveo u drugi. Spasio je od drugih silovatelja, odveo svojoj kući i oženio. Da je pitate šta je osjećala u tom trenutku, ne bi vam ona znala reći. Imala je osjećaj kao da se to dešava nekom drugom. I svega što se sjeća da je pitao koliko ima godina i da joj je rekao da je on 15 godina stariji od nje. Nju nisu dočekali ni svatovi ni njegovi u posebnom raspoloženju. Čak naprotiv. Svi njegovi su bili ljuti na njega. I na nju. Niko sa njom nije govorio. Danima nije jela. Samo je plakala. To je bio pakao. Onda joj je promijenio ime. Donio joj neku ličnu kartu. I od tad se zvala Mira.
Kaže da je on nju, kao, i vjenčao, ali da ona nigdje nije išla iz kuće i nije imala vjenčani list, niti je vidjela matičara. On je odlazio na ratište, a ona je morala raditi, kopati, kupiti sijeno, prati…Godinu dana kasnije, porodila se i dobili su sina, kojem je dao ime Petar. Nije bila sretna. Teško joj je padalo kad pomisli na to šta će joj reći majka koja je bila pobožna, išla u džamiju i postila. Uvijek se pitala kako će prihvatiti njenog sina Petra. U kući u kojoj je živjela, tvrdi, nije je niko tukao, ali nije smjela nigdje ići osim kod doktora. Nije ona nikad razmišljala da je ona njemu supruga, samo je mislila kada će se sve to smiriti i da ona pobjegne svojima. On je čak nekad znao braniti kada bi je njegova majka psovala. U životu je držalo samo to da se smiri i da pobjegne bez traga. Ni komšije je nisu prihvatile. Često su joj, kako kaže, bacali kamenice u prozore i nazivali je pogrdnim imenima. Dvije godine poslije rođenja prvog djeteta, rodila je i drugo. Dali su mu ime Nemanja. Još jedna tuga istrgnuta iz njenog mrtvog srca. Ali sve je trpila nadajući se majčinom zagrljaju. Samo se tome nadala. To joj je bila jedina želja.
A onda je došla ta 1996. godina. Svi su tražili svoje. Nju je našla sestra i poslala joj pismo. Saznala je da njene majke, kojoj se toliko nadala, više nema. Cijeli svijet joj se srušio. Samo je željela da se ubije.
Kad se dogovorila sa sestrom da se vide, muž joj je dozvolio, ali bez djece. I dao joj deset maraka za put.
Sestra se ponudila da joj pomogne, ali ni sama nije imala ništa, sirotinja uboga, bolesna, jedva kraj s krajem sastavljala. Tako da se vratila ponovo kod vojnika i djece. Dane je provodila misleći o tome kako da pobjegne. Noću je samo sanjala majku i brata za kojeg još ništa nije znala.
Nakon dvije godine je saznala da joj je sestra još više bolesna. Uz pomoć jednog čovjeka bježi kod sestre i zajedno s djecom počinje živjeti na prostoru BiH. Nije imala nikog svog. Oni su joj bili sve
U Federaciji BiH je samo imala stan. Nekoliko mjeseci kasnije, sestra joj je kupila šporet. Da bi prehranila djecu, čistila je stanove i prodavala na pijaci polovnu robu. Petar i Nemanja su znali šta im je majka preživjela. Kaže da od njih ništa nije krila, ali ih je učila da čuvaju tajne. Otac ih je htio posjećivati na početku kad su pobjegli u Federaciju BiH, ali oni nisu htjeli da ga vide. Htjeli su promijeniti imena, ali su odustali jer im je majka, ipak nakon svega, rekla da je važno kakav si čovjek, a ne kako se zoveš.
Za Petra i Nemanju njihova majka ima samo jednu želju. Želi da im izgradi kuću. Ovako je strah i umrijeti jer će oni na ulicu. Ako digne kredit, onda neće imati za hranu. Za čuvanje jedne starije žene dobije 200 maraka. Naknadu koju prima kao civilna žrtva rata nekako ne voli. Kao da su haram, ne obraduje im se. Samo ih za režije proslijedi.
Od vojnika koji ju je odveo svojoj kući neće ništa da traži, niti da ga tuži.
Samo kaže: “Kako god, on je njihov otac.“