Nakon što smo „proslavili“ zeleno svjetlo o pristupnim pregovorima BiH sa Evropskom unijom, koje to zapravo i nije, uslijedio je nagli pad EUforije.
Nije da se nismo potrudili. Usvojili smo čak dva od tri tražena zakona: zakon o pranju novca i zakon o sukobu interesa, pokrenuli saradnju sa FRONTEX-om, čak smo i raširili žuto-plave zastavice Titovom ulicom.
Ali visoki predstavnik u BiH nije bio zadovoljan, te je nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona BiH i to kroz pilot projekat koji bi trebao obuhvatiit 1% birača u BiH.
S druge strane, Američka ambasada u BiH se uplela u projekat Južne interkonekcije, a samim time stala na put realizaciji zahtjeva Hrvatske da se riješi pitanje legitimnog predstavljanja u Predsjedništvu BiH, što se odrazilo na cjelokupno nezadovoljstvo Dragana Čovića i Milorada Dodika.
I evropski put BiH je stao.
Dodik je uputio u parlamentarnu proceduru Nacrt Izbornog zakona RS, stavio jasno do znanja da članstvo BiH u NATO se ne može desiti legalnim putem i da ne prihvata Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, te najavio da će RS prestati učestvovati u odlučivanju na državnom nivou ukoliko se ta rezolucija usvoji.
Osim toga, Dodik je istakao da je pregovarački status BiH ugrožen zbog djelovanja Christiana Schmidta te da iz navedenih razloga ulazimo u period eskalacije.
U međuvremenu, Elmedin Konaković pokušava okupiti Bošnjake iz stranačkih interesa i njegov poziv neodoljivo podsjeća na poziv Bakira Izetbegovića u Vijećnicu kada su mnogi pohrlili kako bi dali podršku procesu za koji nisu bili ni upućeni.
Zašto podsjeća?
Dodik suvereno vlada blokadama i ucjenama, pa i eskalacijama i prijetnjama, tako da vrlo moguće da dolazi do kompromisa radi osiguranja stabilnosti regiona i države, a u kojem upravo Bošnjaci koji, niti imaju zahtjeve, niti ucjenjuju, će pristati na nove kompromise koji to zapravo nisu – to su tipična popuštanja pred ucjenama i eskalacijama.
Đe ba zapelo? Zapelo je još u Dejtonu. Danas trpimo posljedice.