Prije nešto više od godinu dana, Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, sastao se u Beogradu sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Bio je to nastavak Konakovićeve “balkanske turneje” povodom koje je Vučić izjavio na svom instagram profilu da je poželio dobrodošlicu ministru Konakoviću i izrazio nadu da će u budućnosti dobro sarađivati.
Činilo se kako je sve krenulo na bolje putem Plana rasta za Zapadni Balkan koji ima za cilj stvaranje regionalnog tržišta što bi EU finansirala milijardama koje su nama prijeko potrebne.
Konaković je tada objašnjavao koliko je važno da dobijemo taj novac, ali i da se Bošnjaci u regiji povežu kako bi jedni drugima mogli neometano čestitati bajramske praznike uprkos činjenici da mu politički rejting dodvoravajući se Dodiku i Vučiću sve više opada.
Ruže su cvjetale dok se u realizaciju dogovora iz vinskog podruma u Laktašima nije uplela američka administracija i visoki predstavnik u BiH sa nametanjem tehničkih izmjena Izbornog zakona BiH.
Milorad Dodik i SNSD su naglasili u dokumentu iz Laktaša da nema evropskog puta BiH ukoliko se odustane od dogovora iz Laktaša i ukoliko se Christian Schmidt, njegov omiljeni „turista“, ne bude miješao.
Međutim, upravo se to desilo i evropski put BiH je stao. Državna koalicija praktično ne postoji.
Ovaj period eskalacije kako ga zove Dodik je podgrijan i najavom usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koju Vučić odbija, a koju Dodik koristi za ucjene i blokade, prijeteći da ukoliko se usvoji pomenuta rezolucija, doći će do otcjepljenja RS.
Vučićevo ponašanje je izazvalo žestoku reakciju Konakovića koji je izjavio da će tražiti isplatu ratne štete od Srbije, kao i obnovu revizije presude protiv Srbije, naglašavajući da ovakav Vučić i ovakva Srbija od BiH ne zaslužuje ni trunku poštovanja. Konaković je podsjetio javnost da su bh. vlasti godinu dana odlazili, razgovarali, nudili dijalog, a dobili su od njih moralni šamar u pokušaju da se rezolucija zaustavi. Bez obzira na epilog glasanja o rezoluciji koja ne pravi pretpostavku za ratnu odštetu, a pošto je on (Vučić) ovakav, bh. vlasti će na sve druge načine i dalje tražiti nadoknadu ratne štete, kao i obnovu revizije presude protiv Srbije, tvrdi Konaković.
Vučićeva reakcija zapravo nije nikakva novost. Moglo bi se bez ikakvog ustručavanja reći da je bilo vrlo politički naivno očekivati da Srbija objeručke prihvati Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, pa se postavlja pitanje da li su bh. vlasti odnosno da li je Konaković zaista toliko naivan ili pokušava da ovim žestokim izjavama podigne svoj rejting koji je duboko pao nakon što i sam kaže da su išli u Srbiju i molili za dijalog prethodnu godinu dana.
Bilo kako bilo, pitanje rezolucije je sada u fokusu domaće i međunarodne javnosti i otvara se pitanje koliko će ona zaista da utiče na odnose BiH i Srbije. Osim toga, evidentno je da vlada velika zabrinutost o onome što najavljuje Dodik nakon drugog maja, posebno iz razloga što je u svojim izjavama naglašavao da ne želi da udiše isti zrak sa Bošnjacima iz BiH. Neki analitičari su već u medijima izjavljivali da rezoluciju smatraju provokacijom i u ovom trenutku bespotrebnom.
Srbija i Republika Srpska nemaju moralne hrabrosti i snage priznati istinu koja stoji iza presuda Haškog suda o počinjenim zločinima u Srebrenici’, kaže Peter McCloskey, nekadašnji tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Rezolucija bi, tvrdi McCloskey za Al Jazeeru imala ogroman značaj i značenje za preživjele srebreničkog genocida kao i ostale žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji. Osim toga, takva bi rezolucija poslala poruku cijelom svijetu da genocid ne može i neće proći nekažnjeno. S obzirom na sukobe i zločine u današnjem svijetu, takva je poruka posebno važna i prijeko potrebna.
Genocid u Srebrenici mora biti osuđen na globalnom nivou, mora se izraziti podrška žrtvama te spriječiti negiranje genocida i osuditi veličanje ratnih zločinaca kako bi se spriječili budući genocidi i ratni zločini, poručili su to Denis Bećirović i Željko Komšić, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine u govoru pred ambasadorima Ujedinjenih nacija 19. aprila u New Yorku.
Rezolucija o Srebrenici može biti početak poništenja Daytona i ukidanja entiteta, tvrdi Nevenka Tromp, profesorica sa Univerziteta Amsterdam. Upravo je to ono čega se najviše Vučić i plaši.
Podsjećam javnost da je i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt išao u Beograd kako bi objasnio Vučiću i zagarantovao da ako bilo ko krene u ukidanje RS, da će imati posla s njim.
Javnost je podijeljena oko toga da li Dodik još jednom blefira najavljujući otcjepljenje RS odnosno mirni razlaz ako se usvoji ova rezolucija, ali u biti niko nije siguran da li on zaista blefira ili ne, odnosno da li će ova rezolucija biti okidač za još dublje i teže političke krize u BiH.
Ramo Isak, federalni ministar unutrašnjih poslova se odvažio na skup Domovina te zove, kao odgovor na Dodikove prijetnje i Dodikov skup Srpska te zove, a koji se održao jučer na Smetovima kod Zenice, koji je bio podržan od brojnih političara i bivših pripadnika Armije BiH, ali isto tako istovremeno i ismijavan na društvenim mrežama kao bespotreban i suvišan skup.
Dok čekamo usvajanje rezolucije, evropski put BiH je zaista blokiran, čak nismo ostvarili potreban dogovor za ispunjavanje uslova i za milijarde koje su nam itekako potrebne, a evropskim putem obećane. Navodno bi to mogli realizovati do ponedjeljka ili utorka, što je vrlo upitno. Državna koalicija ne postoji. Čak je jedan od koalicionih Dodikovih partnera, Predrag Kojović. Izjavio da nema više želju da se umiljava nasilniku, misleći na Dodika.
Ukratko, BiH prolazi kroz najtežu političku krizu, i što je najgore u svemu tome, političari nisu na čisto u kakvoj se krizi nalaze i ne znaju kako tačno odgovoriti osim pozivanja na nekakav dijalog za kojeg čak i ministar Konaković tvrdi da je izigran.
U pozadini negdje čujemo garancije ministra odbrane Zukana Heleza o spremnosti Oružanih snaga BiH, a odmah iza toga izjave njegovog zamjenika koji kaže da Oružane snage BiH ne mogu djelobvati bez konesenzusa. Pojeidni političari bijes umsjeravaju na one koji upozoravaju na Dodikove prijetnje.
Dakle, BiH je u krizi. Izlaz se ne vidi. Izlaz bi mogla biti oštra i odlučna reakcija Međunarodne zajednice, ali ona se u ovom trenutku ne vidi.
Greška je bila staviti BiH na stol u vinskom podrumu u Laktašima i formirati vlast sa strankama sa secesionističkim težnjama pod ucjenama i blokadama.
Koliko će nas ta greška koštati, ostaje da se vidi. Smatram da je najava otcjepljenja samo manipulacija, ali tom manipulacijom su pojedine stranke sve više na korak do ostvarenja tog cilja – mirnog razlaza.