U posljednje vrijeme u hrvatskim medijima i političkim krugovima sve se češće spominje tzv. “belgijski model” kao moguće rješenje za reorganizaciju političkog sistema u Bosni i Hercegovini (BiH), navode. bh. mediji.
Međutim, podsjetit ću javnost da je ovo bila tema još 2023. godine. Ako se sjetite dogovora stranaka državne koalicije iz vinskog podruma iz Laktaša, to je bilo onda kada su dugo nakon tog sastanka vijećali da li je došlo do dogovora ili nije, a što je američka ambasada u BiH ekspresno stopirala, nakon čega više nije bilo ni važno – da li je došlo do dogovora ili nije.
HDZ BiH se još uvijek sjeća tog dogovora jer je dogovor značio izmjene Izbornog zakona BiH po volji HDZ BiH, ili bolje rečeno još uvijek se sjeća neostvarenih želja, pa bi sad ponovo da oživi suštinsko hrvatsko pitanje odnosno pitanje HDZ-a koje se inputira u medijski prostor kao hrvatsko pitanje.
Zdenko Ćosić (HDZ BiH), delegat Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je još dakle 2023. godine otklonio sve dileme po tom pitanju u emisiji Plenum na FTV i objasnio da dogovor treba biti ohrabrenje, a ne da stalno plašimo narod mogućnošću dogovora. Dakle, dogovor je pao.
„Ako su se politički akteri, legitimni predstavnici, vladajuća većina, dogovorili oko nečega – zar to ne bi trebalo biti ohrabrenje. A mi stalno ovdje miješamo kruške i jabuke. Kad zatreba, svaki mogući dogovor, koji nije u skladu, s recimo mojom političkom vizijom, odbacujemo, i to skrivajući se iza evropskih vrijednosti. Mi često čujemo kako se u tom dogovoru za rješenja ključnih problema BiH predložilo nekakvo kakvo nema nigdje u Evropi – pa šta. Ni BiH ne postoji nigdje u Europi nego ovdje, sa svim svojim posebnostima. I zato i trebamo tražiti rješenja kakvo nigdje nema“, objašnjavao je Ćosić.
Predložio je da uzmemo rješenja koja su postignuta u Španjolskoj, oni su uspjeli naći rješenje za svoje posebnosti. Uzmimo Belgiju, to nigdje nema u Evropi, nego u Belgiji. Što bi onda bio problem ako BiH nađe rješenje koje će odgovarati njenim specifičnostima? Ustavni sud je jasno utvrdio da je konstitutivnost naroda krovno načelo Ustava BiH, ako je to tako, kako se onda mogu bilo kakvi zakonski ili podzakonski akti izvoditi koji neće korespondirati s tim krovnim načelom. Sve što nije u skladu s tim načelom, upitna mu je ustavnost“.
E sad ako je Ćosić tada poštovao posebnosti drugih država, zašto ne poštuje posebnosti svoje države, Bosne i Hercegovine?
Ne može BiH biti jedna Španija. Niti Belgija. Često se u javnom prostoru spominje da trebamo primijeniti taj belgijski sistem uređenja. Ali niko da kaže po čemu je ta Belgija posebna pa u njoj funkcioniše takvo uređenje, ili zašto ne bi BiH funkcionisala kao jedna Hrvatska? Zašto je HDZ-u prihvatljiv baš belgijski model?
Belgisjki model – etnička podjela BiH
Belgijski model zapravo znači konačnu etničku podjelu BiH. I to odgovara političkim ciljevima HDZ BiH.
Belgija je u suštini država svojih građana Belgijanaca, vrlo heterogeno društvo više jezičnih zajednica, regija i konfesija. Osnov današnjeg ustavnopravnog uređenja Belgije čine upravo njeni građani kao apstraktni jednakopravni članovi političke zajednice uporedo sa priznatim jezičnim zajednicama.
Belgiju danas posmatramo prvenstveno kao modernu evropsku demokratiju i politički centar Evropske unije. Kroz svoju historiju bila je pod suverenitetom (okupacijom) Španije, Holandije, Francuske i Habzburgovaca. Njena moderna sudbina je počela na Bečkom kongresu 1815. godine kada je pripojena Holandiji. Pravljenje tampon-zone između Francuske i Njemačke neki analitičari ocjenjuju kao njenu prvobitnu svrhu. Period nezavisnosti počinje 1830. godine kada je nakon izbijanja revolucije Belgija proglasila svoju nezavisnost i neutralnost. Belgija je bila unitarna država sve do 70-ih godina XX-og vijeka, jer „su od tada, pet uzastopnih institucionalnih reformi države pretvorile zemlju u federalnu državu koja se sastoji od zajednica, regiona i federalnog nivoa vlasti.
Federacija kao oblik državnog uređenja je nastala u procesu koji je nudio odgovor na različita pitanja proizašla iz teškoće funkcionisanja etnički heterogene unitarne države. Imajući u vidu navedeni ustavni proces, te svu raznolikost i specifičnost navedenih faktora koji danas predstavljaju temelj državnog uređenja nameće se osnovno problemsko pitanje u vidu kako Belgija, čiji je glavni grad Brisel paradigma evropske integracije, uspijeva da sama integriše svoje heterogeno društvo sačinjeno prvenstveno od različitih homogeno naseljenih jezičnih zajednica.
Osnovne teorijske pretpostavke
Belgija je po obliku vladavine monarhija, po obliku državne vlasti egzistira parlamentarni sistem, dok je po obliku državnog uređenja federacija nastala devolucijom.
Belgija je po svome Ustavu izrazito heterogeno društvo po raznim kriterijima, i sastoji se od:
- a) tri zajednice: Frankofoni ili Valonci čine 45 %, Flamanci koji govore varijantom holandskog jezika 54 % i njemačka zajednica 1 % stanovništva;
- b) tri regiona: Flandrija sa 58 %, Valonija sa 32 % i Brisel sa 10 % stanovništva2 ;
- c) četiri jezična regiona: francuski, holandski, njemački i dvojezični region Brisela;
- d) dvije konfesije: katolici čine 75 % stanovništva, a protestanti (i ostali) 25 %.“
Konsocijacijski mehanizmi zaštitie kolektiviteta
U Ustav Belgije su ugrađeni konsocijacijski mehanizmi zaštite kolektiviteta i to:
- Zastupljenost jezičnih grupa u Parlamentu, gdje je posebno bitno naglasiti da je predstavljanje jezičnih kolektiviteta u Gornjem domu Parlamenta osigurano na način da su zastupljeni pripadnici svih jezičnih skupina (kolektiviteta), francuske, holandske i njemačke jezične skupine. Njemačka jezična skupina ima najmanje jednog predstavnika od 60 članova Gornjeg doma, što znači da je zastupljena u skladu sa svojim brojem (cca 1 % stanovnika)
- Procedura alarmnog zvona, odnosno grupnog veta (Ustav Belgije omogućava da određena jezična grupa sa 3/4 glasova svojih članova blokira izglasavanje određenog akta, ako smatra da će takav akt poremetiti odnos između zajednica); Belgija ima razvijenu proceduru apsolutnog veta koji uključuju zakone sa specijalnom većinom i proceduru alarmnog zvona, kada se donošenje zakona suspenduje i u nekim slučajevima vraća Vladi na doradu, a kako je Vlada sastavljena po paritetu jasno je da se bitne odluke u državi ne mogu donijeti bez saglasnosti dvije najbrojnije jezično-kulturne grupe Flamanaca i Valonaca;
- Federalni zakoni sa specijalnom većinom (zakoni koji se tiču organizacije vlasti i regiona osim 2/3 većine oba doma, mora odobriti i većina grupe koja govori francuski i grupe koja govori holandski jezik u oba doma),
- Ravnomjerna zastupljenost u vladi znači da Vlada broji najviše 15 članova, a da se sa izuzetkom premijera sastoji od istog broja članova koji govore francuski i holandski jezik, te
- Jednaka zastupljenost u organima sudske vlasti, naročito u Ustavnom sudu Belgije.
Kada je riječ o raspodjeli nadležnosti u Belgiji ona je podijeljena između tri različita nivoa: federacija – regije – zajednice. Bitno je napomenuti da između ovih nivoa vlasti nema standardne vertikalne hijerarhije. Tako npr. za razliku od Njemačke, „u Belgiji jedva da postoji zajednička nadležnost ili zajedničke akcije. U pravilu, sa jednim manjim izuzetkom oko prava regiona da povećavaju prihode, federalni i niži nivoi stoje na jednakim nogama, oba su podređena samo Ustavu.
Zanimljivost Glave I bis Ustava Belgije jeste njen jedini član 7bis, koji predstavlja političku proklamaciju nalik na one sadržane u preambulama drugih ustava, u kojem stoji „u vršenju svojih nadležnosti federalna država, zajednice i regioni slijede ciljeve održivog razvoja u njegovim društvenim, ekonomskim i ekološkim aspektima, uzimajući u obzir solidarnost između generacija.
Navedeni citat „dosta govori o kooperativnom karakteru belgijskog federalizma, gdje između federalne države, s jedne, i federalnih entiteta (zajednica i regiona), s druge strane, nema nadređenosti i podređenosti, već svi nivoi vlasti zajednički i ravnopravno deluju u ostvarivanju zajedničkog cilja – miroljubive koegzistencije svih građana Belgije u specifičnom federalnom okviru.
Također je važno naglasiti da su Flandrija i Valonija uglavnom homogene zajednice što belgijsku federaciju karakteriše kao etnokulturnu, a ne teritorijalnu federaciju. Bez obzira na ove činjenice ustavotvorac se (u poglavlju II Ustava) opredijelio da sve građane, bez obzira na njihovo etnonacionalno opredjeljenje, naziva Belgijancima čime definiše i građansku, državljansku pripadnost i karakter građanstva.“
Bivši belgijski premijer Jean Luc Dehaene je definisao Belgiju kao ‘šizofrenu’ državu: kao i u podijeljenom (‘šizofrenom’) umu, Belgija ima više osobnosti koje vuku zemlju u suprotnim pravcima. Jedan je predstavnik teritorijalnog, drugi personalnog principa.
I upravo na primjeru Belgije, možemo zaključiti da su zadnjom reformom iz 2011.-2013. godine, Flamanci dobili ono što su tražili zadnjih pedeset godina: maksimalni stepen autonomije u svim oblicima (kulturnu ili personalnu autonomiju su vezali za političku ili teritorijalnu na koju su naslonili i ekonomsku ili fiskalnu). Bez njih se ne može konstituisati ni jedan državni organ. Državni organi ne mogu donijeti ni jednu odluku bez saglasnosti njihove jezične grupe čiji se predstavnici biraju sa njihove homogeno naseljene teritorije. Također, Valonci su očuvali šta su htjeli i mogli u tom trenutku – državu. Zvuči poznato, zar ne?
Teritorijalni prncip vs personalni princip
Dakle, u Belgiji su suprostavljeni teritorijalni princip koji se zasniva na teoriji etničkog nacionalizma koja je suprotna uspostavljanju multikulturalnih društava, te personalni princip koji se zalaže za apsolutnu zaštitu kolektiviteta sa cijele teritorije države, a ne samo sa jednog dijela koji se definiše kao „teritorija tog kolektiviteta.“
U Belgiji ne postoji državna nacija i dvojni identitet u švicarskom smislu, ali postoji pojam Belgijanca kao političkog državljanskog statusa, što predstavlja još jednu zanimljivost belgijskog ustavnog uređenja. Iako je država izrazito heterogena, njene regije su ustvari homogene. Preciznije Belgiju danas i čine „zajednice i regioni“, a ne kao npr. Švicarsku „građani i kantoni“.
Konsocijacija kao teorijski model podrazumijeva opstanak „podijeljenog društva“ putem instituta koji štite i čuvaju rivalske etnokulturne grupe i „njihove teritorije“ u procesu koji nedostatak demokratije u startu pravda upravo opstankom države. Belgija je usvojila osnovne postavke konsocijacije i razradila ih do maksimuma. Treba istaći da je Belgija prva uvela D’Hondtov metod raspodjele izbornih rezultata te da je „glasanje od 1893. godine obavezno“ uz određenu novčanu kaznu kao sankciju za kršenje norme.
Belgijski Parlament je dvodom, te u skladu sa izrazitom multikulturalnošću i multietničnošću društva Donji štiti interese pojedinaca, dok Gornji dom zastupa interese kolektiviteta.
Iz ustavne odredbe „Belgija je federalna država sastavljena od zajednica i regiona“ zaključujemo da Belgiju čine tri elementa: federacija, zajednice i regioni.
Federalne jedinice su specifično uređene, jer postoje „tri geografski određena regiona, odnosno teritorijalno – administrativna entiteta sa visokim stepenom autonomije, i tri negeografski određene zajednice kao kulturno – jezični entiteti, odnosno kategorije.
Status, način organizovanja i nadležnost ovih jedinica je uređen federalnim Ustavom, jer iako imaju karakter federalnih jedinica nemaju svoje ustave. Osim toga, one imaju svoje zakonodavstvo i izvršnu vlast, ali nemaju posebno sudstvo.
Građanin Belgije koji govori holandski jezik i koji sebe definiše kao Flamanca, a živi u Valoniji ne može predstavljati svoj jezični kolektivitet u Gornjem domu Parlamenta, jer ispunjava samo jedan od dva dijela zaštite kolektiviteta, kulturu, ali ne živi na „pravoj teritoriji.“ Jezične linije su jasno prisutne u javnom životu, jer ne postoji nacionalna medijska kuća, ne postoji državna televizija, nego su jezične zajednice isključivo odgovorne za sadržaj medija, dok je institucionalizacija belgijskih bipolarnosti također prisutna u obrazovnom sistemu, koji vode isključivo zajednice. Etnokulturalizacija glavnih državnih pitanja, se pojavljuje kao glavni izvor promjena, ali također i nestabilnosti.
Belgija i BiH
U nekom teorijskom smislu, Belgija bi bila zanimljiv i divan primjer zajedničkog funkcionisanja različitosti i demokratije na jednom prostoru, ali u praksi stalno se dovodi u pitanje opstanak države. Oduzimajući joj nadležnosti iz reforme u reformu, na kraju će se postaviti pitanje da li je uopće potreban državni nivo vlasti? Političke stranke u Belgiji nemaju ništa zajedničko na državnom nivou te stoga je opravdana zabrinutost za postojanje države kao takve. I najvažnije, proces definisanja Belgije u političkom smislu nije završen. Ne možemo je stoga smatrati adekvatnim primjerom kojeg treba primijeniti u BiH ako ni Belgija sama nije završila taj svoj razvojni put i u praksi pokazala i dokazala da je kao takva moguća.
Za razliku od BiH, na koju bi se navodno trebao primijeniti ovaj belgijski model, Belgija uprkos svemu ima niz integrirajućih faktora.
To su:
- Ustav Belgije kao najviši pravni i politički akt države, koji vezuje sve građane i kolektivitete u jednu cjelinu, kojeg nemaju regije ili kolektiviteti
- Suverenitet građana kao osnov legitimiteta vlasti, putem kojeg su građani predstavljeni u Donjem domu Parlamenta koji se bira po principu jedan čovjek – jedan glas
- Postojanje belgijske političke nacije odnosno Belgijanaca kao pojma sa kojim je identifikacija vremenom u porastu čak i na području Flandrije mjerena tzv. Morenovim pitanjem
- Uticaj Francuske i Holandije odnosno povratni uticaj iz Belgije koji ukazuje na činjenicu da se Valonci ne poistovjećuju sa Francuzima i ne smatraju Francusku svojom domovinom, kao ni Flamanci koji i u slučaju poziva na stvaranje samostalne države ne pominju mogućnost ujedinjenja sa Holandijom, postojanje Evropske unije i NATO pakta i njihovo sjedište u Briselu,
- Duga tradicija razvoja demokratije i vladavina prava
- Poštivanje najviših standarda zaštite ljudskih prava i nezavisnost pravosuđa, te je
- Veliki dio odnosa, naročito u privredi, uređen jedinstvenom regulativom Evropske unije.“
Dakle, Belgija i BiH su države različite državne historije. Cijela historija BiH se zasniva na teškim historijskim momentima koji nerijetko završavaju genocidom i ratovima, a koji su nastali, osmišljavani i realizovani u okviru velikodržavnih projekata susjednih država. Belgija je država federalno uređena tako da federalne jedinice ne mogu djelovati izvan države, niti mogu imati neke „specijalne veze“ sa susjednim državama, za razliku od BiH gdje političke stranke i entitet Republika Srpska te kantoni sa hrvatskom većinom upravo razvijaju specijalne odnose i pojedini političari maštaju o ujedinjenju entiteta sa susjednom državom.
U Belgiji njeni građani su Belgijanci, a u BiH: Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali
Belgija svoje građane naziva Belgijancima i ustavno ih pozicionira kao nosioce narodnog suvereniteta, dok to nije slučaj u BiH. Mi ne možemo prema Ustavu BiH građane BiH zvati Bosancima i Hercegovcima. U ovom slučaju Belgija može biti primjer koji bi trebala slijediti BiH, ali to nije u zahtjevima HDZ-a.
Belgijski Donji dom Parlamenta je stvarni predstavnik građana koji se ne biraju po unaprijed definisanim kvotama. U BiH ništa ne može proči bez Doma naroda u Parlamentu BiH. I izmjenama Izbornog zakona BiH na kojima insistira HDZ ne dolazi ni do kakvih značajnijih promjena osim kada je u pitanju izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata, tako da ne možemo očekivati promjene u nadležnostima pomenutog Doma naroda. Na održanim sastancima u Neumu, pojedine stranke su tražile izmjene u oblasti nadležnosti Doma naroda, ali HDZ nije pristao.
Osim ovoga, BiH teško da će postati članicom Evropske unije i NATO saveza, pa ni to ne može biti integrirajući faktor kao što je to slučaj sa Belgijom. Bh. političari su pokazali da nisu spremni ni da usvoje par reformskih zakona koje EU stavlja pred njih.
Belgija naprosto nema jednog Milorada Dodika koji ima moć u BiH da blokira procese i koji se svakodnevno otcjepljuje od države. Nema jednog Dragana Čovića koji ustavnu i sigurnosnu krizu u BiH koristi za ostvarivanje svojih političkih ciljeva koji jasno vode u etničku podjelu BiH, odnosno u belgijski model koji se eto sad preferira u medijima.
Ako bi pokušali dati ime modelu kojeg preferiraju HDZ i SNSD u BiH, to je srpsko-hrvatski-bošnjački model gdje državni nivo služi za uzimanje novca iz budžeta, a stvarnu vlast imaju niži nivoi vlasti koji imaju pravo samopredjeljenja i stvaranja specijalnih veza sa susjednim državama, pri čemu se državni zakoni ne primjenjuju na lokalne šerife niti se isti donose bez tih lokalnih vlastodržaca, u svakom slučaju puno veći stepen šizofrenije nego što je to slučaj u Belgiji.
Izvor italic označenih dijelova teksta: Dr. sc. Edin Djedović, Belgija – država građana i jezičnih zajednica