Prvi februar obilježava se kao Svjetski dan hidžaba od 2013. godine.
Ustanovljen je na prijedlog tadašnje studentice Nazme Khan iz Njujorka koja je željela podstaknuti muslimanke koje ne nose hidžab, kao i nemuslimanke, da samo jedan dan dožive iskustvo nošenja hidžaba.
Kako to iskustvo izgleda u mom slučaju?
Stavila sam maramu. Volim marame na sve načine. Sasvim svejedno. Mislila sam da će ljudi to doživjeti kao jedan sasvim uobičajeni vid nošenja marame.
Ali kada vas ljudi počnu susretati na ulici onda zapravo vidite da je to ipak poseban način nošenja marame.
Ne mislim na ljude koje ne poznajete.
Mislim na ljude koje poznajete. Iznenadite se jer od takvih ne očekujete vrlo neobične komentare, pitanja i čuđenja. Vrlo malo ohrabrenja. Iznenadila sam se i zato što su to ljudi koji uglavnom znaju da ta marama još od moje devete godine ima posebno značenje za mene.
Da ne duljim, sva ta pitanja, komentare i čuđenja su stala ovdje:
- Jesi li to planirala ili je to nešto iznenada?
- Trebala si još razmisliti.
- Pa jesi li baš morala, znaš kako je naći posao?
- A je li to muž tražio da se pokriješ?
- Ne znam, nisi trebala. Teška su vremena.
I u ovome vidite sve one probleme s kojima su suočene žene koje nose maramu iz svog ličnog ubjeđenja. I vrlo često su ti problemi političkog i pravnog aspekta.
Smatraju vas uglavnom osobom za koju je neko drugi odlučio ili ste to uradili pod nečijim uticajem, a nikako sami.
Smatraju da se nećete uklopiti u društvo i da nećete biti jednako prihvaćeni.
Smatraju da je marama teret u teškim vremenima.
Na ovaj dan, želim reći svim ženama da poštujete sebe i svoje odluke, da ne zaboravite ni u jednom trenutku života da drugi isto tako moraju poštovati i vas i vaše odluke.
Ako je marama ono što volite i odraz onoga što činite u ime Onoga u kojeg buzuslovno vjerujete ne postoji pitanje, komentar ili čuđenje zbog kojih trebate odustati.