Koliko članovi političkih stranaka u BiH učestvuju u procesu donošenja odluka i postoji li zaista unutarstranačka demokratija?
Da bi odgovorili na ovo pitanje, mišljenja sam da moramo bitno razlikovati formalnu i stvarnu participaciju članova u procesima donošenja odluka unutar jedne političke organizacije. Takođe je važno odgovoriti na pitanje „radi li se kod unutarstranačke demokratije više o inkluzivnosti, participaciji, deliberaciji, odgovornosti ili distribuciji moći (više u Cross i Katz, 2013).
„Tako Cross i Katz tvrde da se unutarstranačka demokratija ne može mjeriti na način da omogući naučni zaključak o tome da je jedna stranka demokratičnija od druge. Bez obzira na to, u posljednje vrijeme predstavljena su neka nastojanja da se konstruiraju indeksi za mjerenje nivoa demokratije unutar stranaka.“
To koliko se različito percipira pojam unutarstranačke demokratije između javnosti i teoretičara najbolje govori da se vodi pravi mali građanski rat o unutarstranačkoj demokratiji među teoretičarima, kako tvrdi Austin Ranney dok javnost istu percipira pozitivnom.
„U pokušaju sistemske konceptualizacije unutarstranačke demokratije Von dem
Berge i Poguntke (2017) utvrđuju dvije dimenzije: skupštinsku (assembly-based) iplebiscitarnu unutarstranačku demokratiju (plebiscitary).
Skupštinski model odlučivanja pretpostavlja da oni koji glasaju imaju mogućnost deliberacije i postizanja konsenzusa oko važnih pitanja, dok je plebiscitarni model isključiv i onemogućuje postizanje konsenzusa.
Ipak, u nastojanju da pronađu najmanji zajednički nazivnik koji će omogućiti konceptualizaciju unutarstranačke demokracije, Von dem Berge i Poguntke se isključivo usmjeravaju na inkluzivnost kao njen najvažniji aspekt. Svi ostali elementi poput participacije, centralizacije i odgovornosti (accountability) po njima su samo logičke potkategorije inkluzivnosti.“
Praktično to znači što više članova stranaka učestvuje u procesu donošenja odluka, te što više lideri stranaka distribuiraju moć i odgovornost, nivo unutarstranačke demokratije je veći.
„Uzevši u obzir navedeno, unutarstranačka demokratija može se definisati kao implementacija minimalnog seta normi unutar organizacije političkih stranaka (Zeuner, cit. prema Von dem Berge i dr. 2013.). Taj minimalan set normi trebao bi osigurati bottom-up pristup pri formiranju volje u stranci te unutrašnju distribuciju moći na različite nivoe, tijela i pojedince (Čular, 2004.).
Minimalan set normi su unutrašnja pravila i procedure koje običnim članovima daju veću mogućnost utjecaja na pitanja kao što su selekcija kandidata, selekcija vodstva i policy platformi” (Di Virgilio i Giannetti, 2009.).Oni obično namjeravaju postići određeni nivo inkluzivnosti i decentralizacije. Pod inkluzivnošću se misli na opseg mogućnosti sudjelovanja svih članova stranke u procesu donošenja odluka ili jednostavno izražavanja svog mišljenja. Stepen decentralizacije govori o autonomiji nižih teritorijalnih nivoa stranačke organizacije (Von dem Berge i dr., 2013.).“
Dakle, unutarstranačka demokratija znači učešće svih članova političke stranke u:
- Odabiru stranačkog vodstva
- Izboru kandidata
- Formulisanju stranačkih politika, te
- Donošenju odluka.
Najveći izazov za unutarstranačku demokratiju jeste to što, ako veće učešće imaju ostali članovi političkih stranaka, oni mogu da na dnevni red stave pitanja koja nisu baš poželjna za vodstvo te političke stranke odnosno probleme s kojima se to vodstvo ne želi suočiti. Stoga se vodstvu stranaka preporučuje tipologija odluka u kojima trebaju ili ne trebaju učestvovati svi članovi stranke. Međutim, ovdje postoji realna opasnost da isključivo vodstvo odlučuje o pitanjima o kojima bi trebalo odlučivati i članstvo, a opet postoji i rizik ukoliko imate nezainteresovano i nekompetentno članstvo po određenim pitanjima. Opasnost je i u tome što se vodstvo može braniti hitnošću donošenja odluka bez konsultacija sa ostalim članovima političke stranke. Praktično, u mnogim strankama se dešava da i pored odluka koje su donešene na nižim organizacionim nivoma, rukovodstvo poništi njihove odluke i nametne svoje. Vrlo je to čest slučaj kad su u pitanju izbori za kandidate na izbornim listama.
Nerijetko se članovi stranke informišu o stavovima svoje stranke tek u medijima preko stranačkih saopštenja.
Načini participacije članova stranaka u procesu formuliranja stranačkih politika mogu biti sljedeći: direktni, delegatski, predstavnički, konsultativni, sa ograničenom participacijom ili bez participacije uopć.e
Želim pozvati članove stranaka u BiH da otvorimo raspravu na ovu temu i da vidimo da li postoji unutarstranačka demokratija i na kojem je nivou ili se ipak radi samo o formalnoj participaciji članova stranaka.
Ovo pitanje je jednako važno i za građane i za političke stranke.