Jesu li tri osmice vezane za broj ćevapa, sudžukica i piva?

Čak 135 godina je prošlo od protesta u Čikagu na kojima je 40.000 radnika tražilo pravo na 8 sati rada, 8 sati slobodnog vremena i 8 sati odmora i evo iz godine u godinu se pitam koliko ljudi zna šta se u stvari obilježava i šta simbolizira Prvi maj.

Pitam se zar smo ostvarili sva moguća prava, pa nam je jedino preostalo da se opustimo i uživamo za taj dan?

Jesu li tri osmice vezane za broj ćevapa, sudžukica i piva? 

Sramotno je kako je praznik rada pretvoren u praznik nerada, prejedanja i opijanja!

I ko je za to zapravo kriv?

Osuđujem  kompletnu budžetsku kastu, pa i onih 100 000 državnih službenika koji su na šestodnevnom odmoru, bez ikakve solidarnosti otuđenih od realnosti i problema, za svakog običnog radnika, radnice, zaposlenih i nezaposlenih građana ove zemlje i to za svakog radnika koji je prinuđen da radi od jutra do mraka, bez prava na dnevni, sedmični ili godišnji odmor, za svakog radnika koji mora da radi „na crno“, jer gazda profiter odbija da ga prijavi i za njega plati sve poreze i doprinose, a istovremeno kupuje najnovije bijesne automobile i ljetuje na egzotičnim destinacijama, za svaku trudnicu koja je dobila otkaz i kojoj nije produžen ugovor kada je poslodavac saznao da je trudna, za svaku mladu osobu koja u ovoj državi nema nikakve šanse za zaposlenje i jedina nada za život dostojan čovjeka joj je da napusti ovu zemlju, za suzu svakog djeteta kojem roditelji nisu mogli platiti odlazak na ekskurziju, za sve one radnike koji rade bez osnovnih uvjeta za rad i bez obezbjeđenih mjera sigurnosti na radu rizikujući svoje zdravlje i živote, zbog „gledanja kroz prste“ svim izrabljivačima koji radnicima mjesecima ili godinama ne isplaćuju plate, zbog ucjena i mobbinga i drugih oblika uznemiravanja koji trpe naši radnici, a država ih ne štiti. Ne bih poštedila ni one koji moraju zastupati interese radnika.

A vas dragi sugrađani, pozivam da se danas sjetimo svih obespravljenih u ovoj zemlji nepravde. Sjetimo se i onih koji su svoje živote položili prije 135 godina za naša prava.

Nemamo prava da šutimo!

Nije baš da uživamo u svim pravima i jednakostima radnika. i radnica.

Borba za radnička prava nije završena! Kao što vidimo, neće se niko drugi izboriti za naša prava.

Vratimo dostojanstvo radniku i građaninu!

Vratimo smisao ovom prazniku, dok nije isuviše kasno!

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *